Projekt Božanski odgoj i iscjeljenje djece nastao je iz ljubavi prema djeci koja me je vodila prvenstveno kao ljudsko biće, a kasnije kroz uloge u koje sam dolazila u životu. Zadnja u kojoj se realiziram je ona majčinska koja me je najviše oblikovala i još više pogurala u izražavanju potrebe rada s djecom, potrebe dovođenja u harmoniju obitelji kao osnovice društva.
Projekt je prvenstveno usmjeren na djecu, ali to nije u potpunosti moguće bez sudjelovanja roditelja. Prvi krug koji dijete stvori dolaskom na ovaj svijet je krug obitelji i od tu kreću prva iskušenja, prve prilike skretanja s božanske putanje. Zato je u ovoj najranijoj fazi života uloga roditelja od presudnog značenja.
Iscjeljivati dijete neminovno povlači i iscjeljivanje djeteta u svakom roditelju. Nalazimo se u vremenu koje nam zamagljuje pogled u širu sliku, stavlja pred nas sve veća iskušenja jer je cilj sve bliže. U toj magli svaka lampica, svako svjetlo koje vidimo, je božanska pomoć. Moja i potreba i dharma i karma je odaslati svjetlo koje će dječjoj duši pokazati bar jednu malu lampicu.
Cilj i svrha mojih objava na ovoj stanici su globalne smjernice roditeljima pa i djeci, a kako je svaka osoba posebna pa tako i obitelj, neophodan je individualan pristup. I za takav konkretan rad sam otvorena pa će biti mogućnosti i osobnog kontakta.
Ljudsko biće je sisavac
Mnoge životinje su također sisavci. Svima je sisa i sisanje potreba i pravo, blagoslov i milost. To je hrana, ali ne samo hrana. Prvi instinkt novorođenog djeteta je poriv za sisanjem.
Čovjek je zbog svog “stila” života, zapostavio taj blagoslov i tu milost. Već neko vrijeme postoji iskonska potreba da se obnovi sjećanje na tu pravu i izvornu čovjekovu potrebu. Kao i u svemu, neki to prihvaćaju, a neki odbijaju.
Uživam biti potsjećena i biti potsjetitelj.
Zašto želite imati djecu?
Motivi mogu biti mnogobrojni i različiti, ne bih ih klasificirala kao dobre i loše, već mi je cilj u vama potaknuti pitanje: „Kako se ja osjećam sa svojim motivima i odabirima?“, „Jesam li sretan-a i ispunjen-a ili sam u patnji?“. Ovo je pitanje svjesnosti o nama samima.
Evo nekih motiva: Završila sam škole, zaposlila se, udala se… i vrijeme je. Zagazila sam u tridesete pa… vrijeme mi je. Imamo dvoje djece, treće bi nam bilo taman. Žena sam pa je normalno da rodim dijete. Većina u mojoj generaciji su postali roditelji pa je red da i ja budem. Dobro bi nam došlo još jedno dijete da stabiliziramo brak. Želim roditi još jedno dijete, kako bih bila na produženom porodiljnom dopustu. Želim zatrudnjeti, kako bih zadržala sadašnjeg partnera. Želim zatrudnjeti, kako bih izliječila svoju bolest. Želim dijete, jer ga partner želi. …
Ili: Želim se realizirati kao kreativno biće (majka, otac). Želim dijete, kako bih se naučila bezuvjetnom davanju. Želim dijete kao utjelovljenje svoje i partnerove ljubavi. Želim dijete, kako bih otkrila nove spoznaje o sebi. …
A možda želite imati dijete, ali se bojite: trudnoće, poroda, majčinstva/očinstva, (ne)zdravog djeteta, nedovoljne financijske podrške, gubitka osobnog komoditeta, …
Ovi motivi nemaju čvrste ograde, možda ste se pronašli u nekoliko njih, jer ništa na ovome svijetu nije crno/bijelo.
Dragi roditelji, nemate razloga za brigu!
Vaše je dijete odabralo upravo Vas za svoje roditelje. Vas, sa svim vašim manama i vrlinama, životnim putevima i odabirima. Upravo Vama je povjerilo sebe na „čuvanje“. Tako da je vaša povezanost puno dublja od same fizičke povezanosti. Vi ste povezani sa svojim djetetom na svim nivoima koje nitko ne može prekinuti, nego možete samo privremeno zaboraviti na te božansko-karmičke niti.
Pa otkud onda tolika zabrinutost za svoje dijete? Izstraha. Strah vas je odvojio od sebe kao univerzalnog bića, od Boga i božanske univerzalnosti vašeg djeteta. Iz te odvojenosti bavite se samo „logističkim odgojem“, koji je dakako vrijedan, ali ne i jedini. Ulazite u krug bavljenja odabirom pelena pa brigom kad će prohodati, kad će progovoriti, je li zubić krenuo na vrijeme, odabirom hrane, dobivanjem na kilaži, socijalizira li se dovoljno, … Za izlazak potrebna vam je vjera! Vjera u vas, Boga i vaše božansko dijete. Osvijestite da duboka i višeslojna povezanost između vas i vašeg djeteta postoji.
Zagledana djeca
Jeste li vidjeli djecu kako u jednom trenu mislima samo odlutaju? Radnja stane, pogled im se zamrzne i produbi. Katkada može biti osmijeh ili neka druga grimasa. Mala meditacija. Što djeca tada rade?
Dijete na ovaj svijet ne dolazi prazno i bez iskustava. Njemu su još jako svježa i stvarna iskustva iz prošlih života. I u tom „trenutku“ mu se miješaju iskustva iz prošlih života sa ovima iz sadašnjeg. To je vrijeme kada dijete živi paralelne svjetove. Tu se događaju raznorazna viđenja i komunikacije sa anđelima, entitetima i ostalim bićima.
Dok su oni u meditaciji, vi ih samo promatrajte i poštujte taj trenutak te ih nikako ne prekidajte. Jer ako ih prekinete, mogu doživjeti stres. Ovisno koliko su duboko otišli, taj stres može poprimiti jači intenzitet. 
To je kao kad vi odrasli spavate, duboko sanjate i netko vas naglo probudi. Treba vremena dok se vaše eterično, mentalno, emocionalno i duhovno tijelo sjedini.
To je prirodan proces, osjetljiv i jako normalan. Djetetu će se to postepeno smanjivati kako bude raslo i uživljavalo se u ovaj sadašnji život. A vašim poštivanjem takve meditacije, stvorit ćete veće povjerenje djeteta u vas i olakšat ćete mu prilagodbu ovom svijetu.
Kristalna djeca i kameni roditelji
Djeca novog doba spuštena k nama u ovaj kaos da bi ga pročistila i zavibrirala na novu razinu. Primjećujete li tu dječicu oko sebe? To su djeca sa sjajnim i dubokim pogledom koji te uvlači u dubine koje do Boga vode. To su djeca koja su usklađena s prirodom od koje mi samo djeliće uzimamo, a još manje joj dajemo. To su djeca koja u nama pobuđuju mir za koji “nemamo vremena”. To su djeca koja nas zovu na igru za koju mislimo da smo odrasli. To su djeca koja nam daju nježnost za koju smo ogrubjeli. To su djeca koja u nama bude ljubav koju smo zatrpali emocijama. To su djeca koja nas bude! Probudimo se dok nas još bude nježno. Probudite se roditelji, otkrijte svoju djecu sebi i svijetu. Trebamo ih! Zaboravimo na očekivanja, želje, standarde i dogme.
Ovo malo znanja i još manje mudrosti, primit će od nas, ako pristanemo biti njihovi učenici. U protivnom mi nastavljamo po starom, a oni postaju pacijenti psihijatrije.
Igračke
Dijete od svog prvog dana počinje dobivati igračke. Koliko ih današnje dijete tijekom odrastanja sakupi, teško je izbrojiti. A s koliko njih se igra, matematika nam postaje lakša.
Koja je, zapravo, svrha igračkama?
Igračke služe, ili bi to barem trebale, poticanju kreativnosti djece, njihovom otkrivanju, upoznavanju i prilagođavanju ovome svijetu. Najbolja djetetova prva igračka su roditelji. Igra kroz glas, energiju, pokret oca i majke je igra koja ostaje za cijeli život. Igra kojoj se uvijek vraćaju.
Dragi novopečeni roditelji, usmjerite svu svoju energiju novca i roditeljstva u razvijanje sebe kao najbolje “igračke”, odnosno poveznice sa ovim svijetom, svom djetetu.
Kasnije ćete postepeno igru nadopunjavati fizičkim igračkama, ali i u to ugradite sebe.
Didaktičke igračke su najprirodnije igračke za dijete. Nema napada na dječja osjetila, nego one nenapadno, prirodno uvlače dijete u igru, u učenje, u spoznavanje. A roditelj, odgajatelj ili nastavnik ih usmjerava u tom procesu.
Roditelj se često pokušava izvuči iz igre s djecom, ponekad svjesno, ponekad nesvjesno. Razlozi su individualni i mnogobrojni. Strah od odgovornosti, nekreativnost, vlastiti komoditet, lijenost, … Tako su igračke počele zapunjavati obiteljske domove. Kako bi roditelji popunili svoj nedostatak u igri ili iz straha kako se njihovo dijete neće dovoljno razviti.
Igračke bi se trebale kupovati prema afinitetima djeteta. Ako ih još ne znate, tada uključite intuiciju. Naljepnica o dobi za koju je namijenjena igračka trebala bi biti samo globalno usmjerenje, a vaš unutarnji osjećaj je najvažniji i najtočniji. Trgovine su pretrpane konzumentsko-komercijalnim igračkama, igračkama koje potenciraju nasilje, igračkama koje izazivaju ovisnost, igračke koje su napravljene u neergonomskim oblicima za djecu, od neprirodnih, čak toksičnih materijala.
Igra i igranje je velika filozofija života, zato je potrebno uložiti veliku energiju posvećenja u igri i igranju sa djecom. Igračke su samo alati koji bude, potiču i aktiviraju kreativne potencijale koji već postoje u djeci.
Igrajte se i zaigrajte se !
Djeca u shopping centrima
Tempo života stvorio nam je shopping centre. „Sve vam je na jednom mjestu.“ – Maketing dobro odrađen. Marketing za našu dušu ili tijelo?
Ulazak u shopping centar kao ulazak u novi svijet. Samo se provrtiš kroz vrata i gle čuda, klima drastično drugačija, nestaje pogled u vanjski svijet, osupnut si mirisima, uho čuje stotine melodija u isto vrijeme, pogled ti (pre)skače, um ubrzava procesuiranje, srce lupa kao da će iskočiti van, adrenalin raste, tijelo treperi… Vibracije se miješaju kao najjače struje, a osmijeha nema. Krećemo se zdanjem koje kao da je preuzelo upravljanje nad nama, a mi smo i dalje u uvjerenju kako smo tamo sa višim ciljem i kako vladamo situacijom.
Zapravo se dogodio napad. Napad na naše tijelo, na naša osjetila. I to odraslog čovjeka.
Što je sa djecom koju dovodimo tamo? Kako ta nježna bića prolaze kroz „napade“? Kakve posljedice njima ostaju?
I onda dio te energije zajedno sa kupljenim stvarima odnesemo doma – u skladište, kao potsjetnik da se trebamo tamo ponovno vratiti.
Dječicu koju vodimo sa sobom, ponekad su to bebe stare i po nekoliko tjedana, ne vidimo kako plaču i prosvjeduju protiv takve agresije, samo ubrzamo hod, ljuljuškanje ili jače gurnemo dudu. Povrmeno spas potražimo u igraonicama tih centara, a sebi kao nagradu, za uspješno obavljen shopping, priuštimo kavu.
Dajmo novi marketing shopping centrima – „Veni, vidi, vici !“. Neka nam sljedeća kupovina bude svjesnija, brža i s pokojim izostankom djece 
:)