Roditelji. Naša prva ljubav. Dajemo se u nju bezuvjetno, s povjerenjem, neustrašivo. Tako mala srca a tako na veliko otvorena. Raširenih ruku primamo sve. Bez sumnje. Sve što nam daju-istina je. Život je- ono što oni žive. Stvari su-onakve kakvi ih oni vide. A mi? Mi smo-mamini i mi smo tatini.
I tako ide vrijeme i prolaze godine. Razbijena koljena, zadaće, simpatije i slično. Dok jednog dana ne stojiš pred svijetom. Svijet gleda te u oči. A ti više nisi siguran, nisi bezuvjetan i nisi svoj. Istina je negdje.
Prva ljubav je kriva za sve. Tako je. Lagali su ti, povrijedili su te. Takav si jer su oni tako i tako, ovako i onako. Svakako naopako. I tražiš nove ljubavi ali džabe. Prva se ne zaboravlja a nema života od sjećanja. Zbog nje noću ne spavaš, piješ za šankom, prepričavaš.
Ali jesu li roditelji krivi za sve? Prvo ta krivnja. Krivnja ide u isti koš sa optužbom, porotom, osudom i kaznom. Ukratko, nikakve koristi od nje, čista pasivna agresija. Odgovornost. To bi bila riječ na mjestu. Odgovaranje ide zajedno sa djelovanjem, priznanjem i učenjem. Da, roditelji su odgovorni. Odgovorni su za sve što nam prenose, za darove i terete. A mi smo odgovorni za sve što uzmemo. Za sve čime nas daruju i za sve čime nas terete.
Jesu li mogli drugačije? Biti nešto što nisu? Dati nam nešto što nemaju? Njihova srca možda nisu bila toliko čista a vjera nepokolebljiva kao on dječja. Ali išli su nam u susret s onim što su znali. Nisu možda bili predani. Ali su se dali. Priželjkujući ljubav kao i mi.
I što sada? Odgovorni oni…odgovorni mi…što nam je činiti? Opcije: krivimo se, svađamo se, ne pričamo, vičemo. Njih smo već isprobali. Kao i one: smješkamo se, tapšemo se, zakopali smo sjekiru a nož nam u čarapi. I to smo isprobali. Spasiti nas može samo čudo. Tako je. Čudo od zahvalnosti. Čudo od praštanja. Čudo od ljubavi.
Kada bi roditeljima rekli :Hvala vam na darovima, Bogom dani da ih darujemo dalje. Hvala i na teretima, Bogom dani da ih se otarasimo svi skupa. Zamisli te milosti. Da se oslobodimo svega što nam ne pripada. Da živimo sve darove s neba. Da prepoznamo sebe. Tako se iscjeljuje prva ljubav. Tako postajemo svoji. I dajemo se u život bezuvjetno, s povjerenjem, neustrašivo. Kao prvog dana.
Neće to preko noći. Neće možda ni za ovoga života. A možda baš hoće ove sekunde. Čuda su to ipak.
