Sustav

Većina nas nezadovoljna je sustavom. Sustav je postao sinonim za sve što ne valja i glavni krivac naših nedaća. Sustav doživljavamo kao nešto izvan nas u što smo bačeni. Njega izgrađuju oni s gornjeg grada našeg ili tuđeg velegrada. Mi ništa ne znamo, ništa ne odlučujemo i ništa ne možemo mijenjati samo davati novce za njegovo samoodržanje. Primjećujemo da je sustav izgubio svoju svrhovitost i da ne funkcionira a mi se po tom pitanju osjećamo kao robovi. A kada se staviš u ulogu roba jedino što ti preostaje jest vapiti za slobodom i pobjeći što prije.

Ali gdje točno bježimo? Zar postoji samo jedan sustav? Sustav je uređena cjelina, zajednica pojedinih dijelova ( rekla bi prof. Wikipedija). Sve oko nas su sustavi. Uzmimo primjerice medicinski sustav čije manjkavosti postaju sve očitije i koji se jedva održava u valovima pandemije. Bilo da je riječ o medicinarima ili o pacijentima ljudi koji su dio tog sustava nezadovoljni su. Pa što se još nudi osim konvencionalne medicine? Nudi se tradicionalna, drevna, istočna medicina. No nisu li i kineska medicina, ayurveda, homeopatija i slično takođe sustavi? Školstvo je još jedan sustav koji se klima pa mu se nogice učvršćuju svako toliko nekom reformom. Onda roditelji pomisle da je rješenje Waldorfska škola ili Montessori škola, neka druga privatna škola s modernim pristupima. Naravno neki sustavi su bolji od drugih ali i dalje su sustavi.

Pa i mi sami smo sustav. Imamo probavni sustav, živčani sustav, mišićni sustav. Neka digne ruku tko nikad nije imao poteškoća u nekom od svojih sustava. A tek naši sustavi u glavi? Uvjerenja, stavovi, razmišljanja….

Zapravo ovo sve pišem inicirana emisijom „Zašto želite? :….“  gdje mi je došlo: -Ajme, što ako sve ovo  što me iscrpljuje, frustrira i jako smeta sada tu gdje jesam, ja samo preslikam na novo željeno mjesto? Što ako dobar dio toga je u meni a ja to ne prepoznajem? Dio sam sustava, svi mi. I možemo promijeniti postojeći sustav ili izgraditi novi ali….je li naš osobni sustav spreman za novo? Jesmo li pogledali imamo li mi suvišnih programa i podsustava ili nam možda nešto nedostaje. Je li nam se negdje podvuklo neko neznanje? Mogu li jedan svoj dan proći svjesnije? Kad se susretnem s onim što mi nije po volji da pogledam iz drugog kuta gdje sam tu ja? U svakodnevnim nepogodama koji su to moji požari i poplave? Mi bi bili slobodni. I možemo biti. Slobodni u stvaranju svoje vizije, građenju svog sustava. Ali hoćemo li preuzeti odgovornost za taj “svoj“ sustav? Hoće li on na kraju priče biti svrhovit i funkcionalan?

Zahvalna sam na još jednom procesu. Procesu spoznavanja vlastitog sustava, njegovih jakih i slabih strana, suvišnih programa, skrivenih vrijednosti. U procesu ohrabrivanja i pokretanja nužnih reformi i preuzimanja odgovornosti. I na kraju prihvaćanja nesavršenosti. Sustavi nisu savršeni. Ali trebaju biti svrhoviti i funkcionalni.

Sanja Badanjak Crnić