Dnevnik iz Byalakuppe – Namdrolying monastery – Golden temple
Došao sam 16.01.2015. oko 17 sati, jako umoran nakon gotovo devet satne vožnje od Puttaparthija. Ovdje me je dočekala moja poznanica od prošle godine, talijanka Graziella. Starija gospođa, slikarica i restauratorica. Preko nje sam rezervirao sobu u Guest Hausu, odmah do Golden templaa. Soba broj 206. Malo me iznenadila cijena po noćenju, a to je 500 Rp. Interesantno je da sa i u Puttaparthiju i ovdje dobio dvokrevvetnu sobu. Netko je nevidljiv samnom. Naravno da sam se odmah javio Mariji i Leonardu i obznanio svoj konačni, tako dugo očekivani dolazak u Byalakuppe. Ostao sam u sobi, legao na krvet, počeo raditi Reiki, i zaspao kao beba. Probudio sam se oko 19.30, pronašao Graziellu i otišao s njom na kavu. Pričali smo o svemu. O Babi, o HH Dalaj Lami, o njenom razočaranju u ovdašnje redovnike, njenom zdravlju. Naime, ona iza sebe ima 61 godinu, a ja sam sada u 63. U nekom kontestu mi je rekla kako osjeća da sam nešto mlađi od nje.
Ovu noć sam spavao vrlo loše. Madrac debeo svega nekoliko centimetara i jako tvrd. Hladno. Tek slijedećeg dana sam otkrio da imam dvostruko okno na prozoru i da mogu zatvoriti drugu polovicu prozora. Trebat će mi neko vrijeme da se prilagodim. Evo to je dio svjetovnog uvoda mog dolaska
Ujutro sam se bez doručka, odmaah uputio u Manastir. Velika gužva posjetitelja i nešto redovnika. Ušao sam u templ sa tri ogromne zlatne statue Budhe. Nisam mogao to dugo stojećki gledati. Poklonio sam se, legao potrbuške u znak zahvalnosti i poniznosti i na kraju sjeo i počeo meditirati. Vrlo brzo sam zaronio. Na početku jako puno tjelesnih, potom emocionalnih i na kraju vizualnih iskustava. Mir, mir, mir. Shanti, shanti, shanti. Tek kada sam završio sa meditacijom i izašao iz templa, vidio sam da sam unutra bio sat i pol. Potom sam otišao u drugi templ u kojem se rade obredi molitve (trenutno ih nije bilo), gdje sam neko vrijeme mantrao za svoje zdravlje. Siguran sam da je i na toj razini došlo do pokretanja promjena. I tako sav uzljuljan, otišao sam na ručak u manji tibetanski restoran. Ručao sam bistru vegetarjansku juhu, rižu sa povrćem, češnjakom i omanju mješanu salatu. Bilo je vrlo ukusno.
18.01. Svih ovih dana vrlo intnzivni snovi. Da me Natalija ubila, da spavam u spavaćoj sobi moje mame i da kasnim na posao u općinu gdje sam prije radio, noćas da stanujem u nekoliko željezničkih vagona … Konačno sam se uspio cijeli otuširati jutros. Bilo je tople vode.
Grazziela me je pozvala da vidim njen restauratorski rad u maom templu unutar manastira. Kad tamo, netko je u lokot na vratima stavio ljepilo i nije bilo moguće ući. Razgovori sa redovnicima koji jedva razumiju i još nerazumljivije govore Engleski. Ipak, problem je riješen sa razbijanjem lokota. Unutra oslikani zidovi, a slike je dobrano oštetila vlaga i prljavština. Graziella izvrsno po mom mišljeenju radi svoj umjetnički posaao, koji baš ovdje ne cijene.
Malo mi je s njom teško jer slabo čuje, a kao svaka talijanka, voli puno pričati. Teško se kreće sa štakom i ima bolove u kuku, pa ako negdje idemo zajedno, to traje i traje.
19.01. Nešto manje lošija noć. Bole me kukovi i rebra od tvrdog madraca. Danas sam se uputio na molitvene krugove oko cijelog manastira. Hodanje, mantranje Om mane padme hum na bojanicu, okretanje molitvenih valjaka. U jednoj pauzi, sjeo sam na natkrivene klupice u krugu manastira, a jedna Tibetanka mi je donijela bočicu hladne vode kad me je vidjela umornog i znojavog. Vrlo duboko i iscjeljujuće iskustvo. Na putu prema van, sreo sam jednog dječaka redovnika, koji je uporno pokušavao samnom komunicirati, a nezna Engleski. Kao da ga ja znam baš nekako. Ipak smo uspjeli razmjeniti imena. Njegovo ime je Djome. Sa smješkom, Tashi delek i poklonom smo se rastali.
Popodne nakon pisanja, čitanja i Reikija, imam u planu ići u Kushalnahagr sa Grziellom. Samo polako, nigdje ne treba žuriti. Ah, da, osim što me svojim temperamentom jako podsjeća na moju mamu, djevojačko prezime njene mame je Merlini.
Plan u Kushlanagar se nije ostvario. Napravio sam još jedan krug mantranja oko samostana, a potom isplakao dušu. Popio ginger lemon hany tee, otišao po male bananice za doručak, pa u sobu. Pisanje, čitanje, Reiki i spavanje.
20.01. Rođendan moje mame Ružice (Tea). Prvo što sam napravio nakon opet vrlo teške i kratke noći (probudioo sam se ravno u 05.00 sati), osvjestio sam Reiki, poslao ga duši moje mame. Opet, po neznam koji puta sam se zahvalio na tome, što me je rodila. I opet po neznam koji puta sam zamolio za oprost svih mojih nepodopština koje sam radio u svom djetinjstvu. Na samom početku mi je došla slika moje mame kada je imala oko tridesetak godina. Bila je lijepa, nasmijana i radosna. Iz njenih očiju se to dalo vidjeti. Najvrjednija škola koju mi je dala i koju ja sada živim, zove se „VOLI SVOJ ŽIVOT“. Hvala, mama, hvala mama, hvala mama. Drago mi je da sam to izrekao i napisao na ovom svetom mjestu.
Oko 13 sati, otišao sam sa Graziellom u Kushalnagar. Imao sam osjećaj da je to jedan košmarasti indijski gradić, i to se potvrdilo. Jedva sam čekao da se vratim pod okrilje Namdrolinga.
Zbog već ranije rečenih teškoća moje poznanice, to je trajalo malo duže nego što sam ja htio. Čuo sam se telefonom sa Marijom, koja mi se požalila da je Leonardo grize. Poslala mi je i sliku. Strašno ! Savjetovao sam joj da se ne ljuti na njega, da mu u miru kaže da to nije lijepo i da je to boli. Marija je zbilja super. Odmah je bezuvjetno prihvatila moj savjet. Thukpa ponovo za ručak,
popodnevni odmor uz Reiki tretman, mala šetnja oko manastira, večera, sada ovo pišem, ponovno Reiki, pa vjerujem spavanje. Molim mog anđela čuvara da mi pomogne oko mog mjesta spavanja.
21.01. Konačno bolje spavanje, ali uz totalno čudne snove, vezane uz Kazalište. Radio sam Reiki do 08.30, potom otišao na jedan krug mantrnja oko Manastira. Vrtio sam valjke za otpuštanje svih nedobrih djela iz ovog života. Puno slika iz odnosa sa bivšim ženama i djecom, sa drugim ljudima. Vrlo jasna poruka pri samom kraju mantranja : NE VEZIVANJE“. To su bili moji jadi još iz djetinjstva, o stalnoj potrebi za ljubavlju, nježnošću, htjeti po svaku cijenu da je sve dobro … Siguran sam, iako sam na tome i prije dosta radio, da sada već stružem po rubovima te posude u koju sam to sve brižno spremao. Bogami sam uložio i tada i proteklog vremena, pa i sada, puno, puno energije. Da sam svu tu energiju usmjerio na svoje učenje, spoznaju i osvještavanje, sada bih bio svjetionik negdje na Jadranu (šala mala).
Nakon mantranja, kava i aple pay, potom odlazak u drugi manastrir. Zapravo to je bio prvi manastir, koji je napravljen 60-ih godina, kada su se Tibetanci ovdje doselili. Ime mu je Sakya Monastery. Nekoliko desetina redovnika je obavljalo svakodnevne dužnosti i rituale. Nije dopušteno fotografirati. Tamo sam boravio 30-ak minuta u molitvu, i tada pošao u obližnje mjesto gdje su male trgovine i tržnica. Uz put sam fotografirao dječicu ispred škole, i dvije „siromašnije“ kućice od Tibetnca. Kupio sam nekoliko sitnica za Reiki centar, i za poklone rodbini i prijateljima.
Pročitao sam vijest, da je HH Dalaj Lama krenuo u SAD u neku kliniku, jer ima problema sa prostatom. Vjerujem da nije ništa ozbiljno. No ipak je on čovjek sa preko 80 godina, a tijelo ima svoja ograničenja. Iako bi mi u podsvjesti htjeli da su tako uzvišene i velike osobe uvijek savršene, pa i na razini fizičkog tijela. Vjerujem u obred Bijele Tare, koji se baš ovdje, u njegovu čast i nazočnost odvijao, prije nepunih mjesec dana.
Zaboravih reći još prije, da je dosta redovika i učitelja, otišlo prije mog dolaska u Bhudgyu na tradicionalnu molitvu za mir u svijetu. Tako je bilo i prošle godine, kada sam bio ovdje.
Danas sam se šišao kod čovjeka koji šiša redovnike. E, pa takvu frizuru imam. A salon se zove Golden hair salon. Ni zlata, ni kose, jer redovnici je uistinu imaju malo, a naš i njihov pojam o salonu … Pokušat ću ga sutra fotografirati, pa sami procjenite. No ono što je najvažnije, da sam uslugom jako zadovoljan, a cijena je prava sitniica 50 Rp = 5 Kn. Da je barem malo bliže.
Večer sam proveo u vrlo ugodnom razgovoru sa Graziellom, na temu Budizma i raznih pravaca i škola u njemu, naravno govorim o Tibetanskom Budizmu. Razgovoru nam se priključila Tibetanka, vlasnica bistroa, koja se nedavno vratila iz Amerike i pokrenula taj posao. Tema je bilo na pretek. Čak smo i slušali Radio Merlin. Vrlo su bili iznenađeni da takav radio postoji (mislim na programsku koncepciju, cilj i svrhu).
Za kraj dana „obavezna“ telefonska obiteljska komunikacija sa Marijom i Leonardom. Danas am isto tako Kjari poslao sličicu jednog mladog psića. Odmah mi se porukom oglasila na moje javljanje.
To je za danas sve, već sam jako umoran, blizu je ponoć. Thasi delek ( doviđenja, dobar dan, blagoslov i sreća, neka ovaj prostor bude ispunjen pooljnom enerrgijom …)
22.01. Probudio sam se oko osam sati, napravio dugačak Reiki, pojeo nekoliko malih banana kao doručak, i uputio se na moje omiljeno kruženje oko manastira, sa brojanicom u ruci. Malo mi je teško se priviknuti da Tibetanci svoju brojanicu nose u lijevoj ruci. Pitao sam se zašto ? Možda ima i dubljih razloga, no onaj s kojjim sam se ja suočio je taj da sa desnom rukom uz duž cijelog puta mantranja, sa desnom rukom se pokreću molitveni bubnjevi – valjci. Kako onni mali srebrni, tako i u malim templovima, oni veliki crveni. Možete ih vidjeti na fotografiji. Moje današnje mantranje, posvetio sam učenicima koje sam inicirao u Reiki. Narano, odmah su mi krenule slike njihovih lica. Iz početka onih koje češće viđaam, a potom su se pojavila i lica ljudi koje dugo, dugo nisam vidio. Bilo mi je vrlo duboko, a posebno sam bio sretan, jer su se gotovo svi pojavili nasmijana lica.
Kad sam zavvršio taj meni jako sveti obred, nazvao sam Anu da joj čestitam rođendan. Mnoge njene rođendne smo obilježili ovdje u Indiji. Bila je jako sretna što sam je nazvao tako rano (u Zagrebu je bilo oko 06.30, a kod mene 11 sati). Kjara je još spavala. Dok sam joj čestitao rođendan, u mojoj neposrednoj blizini, u jednom malom tmplu, otpočela je puja i ona je čula zvona i u daljini mantranje redovnika. Rekla je da joj je to najljepši poklon za rođendan.
Potom sam se prošetao predivnim pejsažem manastira i zatekao malog lamu, rekao bih oko 7 godina, kako je zastao na travi dok je automatska prskalica zalijevala taj predivan park. Uhvatio sam taj trenutak njegove sreće ispod kapljica vode, prvo okom, zatim foto aparatom.
Na čaju sam upoznao dvojicu redovnika, i baš smo odlično ramjenili duhovna iskstva. Bez obzira što je moje znanje o Budizmu vrlo minimalno. Jedan od njih se zove Tenzin, a drugi, zamiislite Đimi. Došlo je vrijeme ručku i popodnevnom predahu.
Bilo je vrijeme popodnevne puje u Vajra Kilaya Templu. U njemu se rade obredi za rastjerivanje demona i negativnih energija. Kad god, pa i ovaj put, jako osjetih potrebu prepustiti se toj energiji čišćenja mene samog od loših emocija i misli. Taj obred traje od 15 do 17 sati. Već su me prepoznali da dolazim svaki dan, pa su me pustili u templ, gdje posjetitelje obično ne puštaju. Uspio sam na kratko kada nisam bio u svom unutarnjem procesu, napraviti koju snmku, pa pogledajte i osjetite.
Kraj dana je, pa odlazim kupiti male bananice za doručak, dokupio 1 GB za internet kako bih mogao komunicirati sa Marijom i Leonardom. I evo dok ovo pišem, pokucala mi je moja susjeda Talijanka i donjela tanjur sa idlijima (tradicionalno Indijsko jelo – kao knedličke od riže) sa talijanskim dodatkom – šalša od paradajza. I miris i okus fantastični. Komuniciramo malo na engeleskom malo na talijanskom. A jesam poliglota …
Sai Ram, Tashi delek, laku noć.
23.01. Ovaj put ću preskočiti moje ustaljene rituale, samo sebi i vama oduzimam vrijeme. Ono što je bilo danas interesantno u mantranju u krugu oko tmpla, je to da sam se molio za svoje ne vezivanje i otpuštanje svih vezanosti. Primarno mislim na moju brojnu djecu, potom sve druge bliske i manje bliske osobe i naravno za svoja djela, misli, pomsli i osjećaje. Nije lako !!! Ako niste probali, savjetujem probajte. Ne samo jednom. Uvjek se nađe materijala za oslobođenje sebe i drugih od ti ne baš slabašnih energija. Druga stvar, ili bolje rečeno situacija, je bila ta, da je uz mene kružilo još jako puno ljudi, što ranijih dana nije bio običaj. Naravno i kao bijelca i drugačijeg, svi su me pogledavali. Mnogi od njih su mi se nasmješili, poklonli sa sklopljenim rukama, što je ovdje uobičajeno. Jako sam osjetio podršku tih nepoznatih ljudi, u mom hodočašću, mantrnju i molitvi.
Po povratku u bazu, imao sam dogovor sa Graziellom da je fotografiram u tom malom templu gdje ona predano restaurira slike na zidovima. Pa, evo ih nekoliko. Društvo nam je radio mali redovnik, star 13 godina. Bio je super. Kad nam je trebala voda, donio je, pa nam je trebao neki drveni štap, i to je donio. Pozorno je promatrao što to radi Graziella, a što ja.
Kada sam ja odlučio otići jer sam svoju dužnost obavio, otišao je i on. Grazieella je rekla kako sam mu izgleda ja bio interesantniji nego ona i njen rad. Jako smo lijepo komunicirali, ako nezna Engleski. Tim bolje za mene, jer on nije znao, koliko ga ja neznam.
Relativno kasno za ovdašnje običaje, oko 19 sati, vlasniica Budha caffea, predložila nam je da odemo svi troje na večeru u obližnji tibetanski resoran Franch corner. Vro jedno domaće ime, a ovo restoran, molim isto doživite kao Golden hear salon. Tibetanka ode skuterom, a nas dvoje rikšom. Nismo niti znali da je ona kontaktirala vlasnicu koja je već zatvarala restoran, no ipak ga je zbog nas ostavila otvorenog i osobno nam pripremila vrlo ukusno jelo. Momo, nudli, preljevi, salate … Baš je bilo ukusno. I došlo je vrijeme povratka doma, bilo je oko 21 sat, mrkla noć, nigdje rikše, jer to nije neko polazno – odlazno mjesto. Tibetanka nam je ponudila da će nas jednog po jednog odvesti skuterom. Ja sam naravno kao stari biker odmah prihvatio, no Graziella, zbog već ranije opisanih problema to nije mogla. Super je ila naša domaćica, jer nije htjela otići skuterom dok mi ne vidimo kako ćemo se vratiti, a rikše niotkuda. Po danu ih ima na stotine. I tada im ja kažem da ću zamoliti svog anđela da nam pošalje rikšu. Nasmijali su se, jer su mislili da se šalim. Za nekoliko minuta evo rikše, i zamislite tko ju vozi, isti vozač koji me je prvi dan vozio od templa do policijske postaje gdje sam podigao svoju posebnu dozvolu za boravak na ovom području. U tom mraku nisam ja njega prepoznao, već on mene, pa je to rekao pred ženama. Graziella se okrenula prema meni i rekla, pa ti stvarno imaš svog anđela ?! Ja sam joj odgovorio, pa imaš ga i ti ! Tada mi se požalila da joj je vjera u zadnje vrijeme jako oslabila i da bi je željela ponovo osvijestiti i ojačati. Tada mi je ispričala vrlo interesantno iskustvo, kako je prvi puta u Italiji osobno upoznala HH Dalaj Lamu, i kako joj se život totalno promjenio od tada.
Kako me j pitala zaa savjet što da učini sa svojom vjerom, savjetovao sam joj da ponovno počne raditi Reiki. Dugo ga nije radila, a inicirana je u 2. Stupanj. Prihvatila je moj savjet i rekla da će početi već večeras.
Mislio sam kako ću danas malo napisati, ali … Sutra ponovno idem u prvi manasir, a morat ću staviti vremna za spakirati stvari, jer prekosutra 25.01. se vraćam u Puttaparthi.
24.01. Danas sam testirao svoje vezanosti. , sam počeo razmišljati, kaakoo mi je danas zadnji dan u Byalakuppeu. I svi oko mene su mi počeli izražavati žaljenje što sutra odlazim. Baš svi koje sam upoznao. Mladić, konobar, tri put me pitao : Brate, hoćeš li sigurno sutra ujutro doći na kavu ?. I svi su me pitali, hoću li opet doći ? Djevojka, vlasnica kafića je čak rekla da se nada da ću iduće godine doći sa Marijom i Leonardom. Kako su ti Tibetanci i Indijci topli ljudi, pa kak da se čovjek ne zaveže ?! O Bože, zašto tako brzo to testiranje, zašto ? Nato će Bog meni: Jesi li tražio oslobođenje ?, Jesi li tražio otpuštanje od vezanosti ?! … Što mi je drugo preostalo nego da sklopim ruke i kažem: Jesam, Sai Ram.
I danas sam mantrao u svojim krugovima i bio na puji u malom templu. Hvala ti Bože što si me doveo ovdje, hvala ti na svim ovim iskustvima. Vjerujem i dat ću sve od sebe, da opravdam sve milosti koje sam ovdje dobio.
Ručak u ozračju prvvog tibetanskog samostana na ovom području, a u tibetanskom restoranu Potala (koji zaslužuje taj pridjev, i po formi i po sadržaju), bio je odličan.
I kada je pao mrak, sa balkona sam vidio jako svjetlo u i okoTempla, što ranijih dana nije bio slučaj. Brzo sam otišao do moje savjetnce Grazielle, da je pitam što se tamo događa. Kad je vidjela štto i ja, raširenih očiju je rekla: Pa danas je velika, velika puja i obljetnica rođenja velikog, velikog i daavno preminnulog učitelja Budizma, Longchenpa Rabijana. Sad sam prepisao njegovo ime, ali kad mi je to prvi put rekla, a poslije nje to je ponovio Tenzin Đođe, ništa nisam mogao razumjeti. Objasnili su mi da na puju treba odnijeti i darovati svileni šal, ii aakoo to ja osjećam, dati donaciju u njegovu fondaciju. I Graziella je rekla da ide, ali ovaj puta nisam imao strpljenja čekati je, već sam pojurio u maalu trgovinu koju drže redovnici, kupio šal i omotnicu i pojurio na sporedni – službeni ulaz u manastir. Tamo ne mogu ulaziti posjetitelji. Ja sam proletio pored Indijca koji čuva ulaz, da me nije ni stigao pitati, tko sam i kuda idem. Kroz mrak, zgrade i ploče zabrane ulaska, jednostavno sam, poput vjetra došao do Golden templa, obasjanog svjetlom. A kad tamo, nekoliko redovnika i zaposlenih Indijaca. Zadihan, gledam ja njih, gledaju oni mene sa šalom u ruci. Pristupim im i na savršenom engleskom upitam, kad počinje puja ? A oni meni: Tomorrow ?! Primjetili su moj tužan uzdah i pogled. Nešto nije u redu, pitao me jedan od njih ? Ja kažem da sutra ujutro odlazim. Nema problema, koga god odaberete da u vaše ime preda vaš šal, to će mu biti velika čast i zadovoljstvo. Moram priznati, to me je samo djelomično utješilo. Zahvalio saam im se, uslikao predivan prizor i u miru otišao natrag prema smještaju.
Tek što nisam došao, nazvala me Graziela i pitala gdje sam nestao, jer me čeka da idemo na puju. Rekao sam joj da je sutra i da imam veliku molbu da moj šal i omotnicu preda u moje ime. Sa zadovoljstvom je to prihvatila.
Dan je konačno završio sa večeranjem indijske pizze i razgovora na temu tog projekta u ovom caffe baru, naravno uz brojne savjete Grazielle, našoj domaćici.
Sutra, 25.01.2016. Rastajem se sa svima i krećem taxijem prema Puttaparthiju. Neću o tome pisati, jer tipkovnica nije vodootporna.
Ovom tekstu prilažem fotografije, kako bih vam barem djelomiično približio energiju ovog mog prekrasnog hodočaašća.
Tashi delek
Luka
Još nešto fotografija:
