Indija, Puttaparthi, Prashanti Nilayam, siječanj 2018. godine
Ovo mi je 18. put (osamnesta godina), kako hodočastim u njega. I gotovo uvijek pred povratak u Zagreb, pomislim, kako ću se ponovno vratiti, a možda opet više nikada neću doći.
Te pomisli nisu inicirane nikakvim trenutnim događajima za vrijeme mog boravka, već se jednostavno želim pustiti Babinom vodstvu. Neka bude volja Tvoja.
Na početku bih se svakako želio zahvalti mojoj životnoj suputnici Mariji, koja mi je tijekom prošle godine, u vrijeme odlučivanja za ovo putovanje, rekla: Ti iduće godine ideš sam. Ostala je u Hrvatskoj sa našim Leonardom i novom bebom pod svojim srcem.
Ovom putovnju su mi se pridružile Natalija i Sanja, sa nešto kraćim boravkom od mene. No to toliko nije važno, kao to da smo došli zajedno, ali ne kao manja ili veća grupa ranijih godina. Tada smo cijele dane provodili zajedno u razgovorima, kontenplaciji, zajedničkim meditacijama, zjedničkim bolima, radostima i slično.
Kao i ono, tako i ovo je za mene bilo dragocjeno iskustvo.
U kući u kojoj je bio iznajmljeni apartman za moj boravak, srdačno me dočekala moja učenica Sylvia iz Frankfurta. Natalija i Sanja su svoje prenoćište imale u okviru Ashrama.
Uz napor puta koji uključuje vremensku i klimatsku prilagodbu, jedva sam čekao ići na prvi Darshan(susret sa Maha Učiteljem). Več prvi odlazak kroz malu ali vrlo napučenu ulicu Chitravaty, bio je uz srdačne pozdrave mnogih poznanika koji tu imaju trgovine. Iskreno, sa nekima to više nije (barem što se mene tiče) samo trgovačko/klijentski odnos, već nešto više. Ne bih se usudio to svrstati u prijateljstvo, iako se ovdje ta riječ, po mom osjećju, olako rabi.
Ušao sam u Ashram, pa u Mandir, srce mi lupa sto na sat i osjećaj, kao kad te dugo nema pa dođeš doma. Ljubio bi pod, zidove, strop i naravno ljude. Onda se suzdržah, poklonih nekoliko puta sa srčaanim Sai Ram i dodirnuh čelom pod mandira. Pjevanje Veda me istog trena odvede iz svake osjetilne razine. Slijede prvi bajani i onda taj predivan Arathi. Suza, suzu sustiže od milosti same. I onda Sai Gayatri sa tisuću želja u mojoj glavi i konačno sa uzlupaniim srcem na Babin samadhi.
Kad bih vam mogao izreći ono što se u meni izgradilo i osvjesilo u ovih posljednjih 17 godina, onda bi i ovo današnje iskustvo mnogima bilo jasnije. Ne nisam tako prosvjetljen, pa je tu bilo očekivanja od ranije i sukladno tome razočarenja i oduševljenja.
Ljudi na Darshanu, nije ih bilo tako puno, pogotovo zapadnjaka. I među njima sam odmah pronašao stare znance sa svih strana. Iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Rusije, Engleske, Njemačke … Tako lijep osjećaj, vidjeti te ljude, nasmješene, sklopljenih ruku na grudima i taj slavni SAI RAM. Pozdrav, odzdrav, klanjanje, poštovanje, slavljenje Boga u tebi, Babi, u svemu.
I onda kreću lijepe i one malo manje lijepe vijesti. O ljudima, događanjima, iskustvima …
Tako bih vam želio prenijeti samo ovu svijetlu stranu, ne da bih ignorirao onu manje lijepu, ali su me neke stvari ne baš lijepo dodirnule. Iako je od mog rastanka sa Anom, prošlo 5 godina, još uvijek neki ljudi nisu to znali, pa sam i na ta pitanja morao davati odgovore. Ipak smo dugi niz godina i sa Kjarom, dolazili i dovodili velike grupe iz Hrvatske. Naravno, bilo je puno više pitanja u vezi Marije koja je ovdje samnom bila dva puta i Leonarda koji je prošle godine bio prvi put. Ostao je mnogima u divnom sjećanju, pogotovo kod Nepalaca u Hari Om restoranu.
II Zašo uopće dolazim ovdje ?
Nekoliko sam se puta zapitao. Pogotovo sad kad Baba nije u tijelu. Ovo su si pitanje postavili mnogi zapadnjaci i njih više ovdje nema. U odnosu na ranije, sada ih je 90% manje. Niti indijaca nema, koliko ih je ranije bilo.
Dok je još bio u tijelu, Baba nam je govorio da se ne vežemo za njegovu pojavnost, već da živimo ono čemu nas je učio i čime nas je inicirao sve te godine. No očito je, da većina vjeruje samo u ono što može vidjeti ili dotaknuti. I meni nedostaje njegova pojavnost, ali ono što uistinu (pogotovo ovdje) osjećam, je Njegova prisutnost, Njegovo vodstvo, blagoslovi, lekcije, iscjeljenje i učenje.
Nije to nemoguće osjetiti u Zagrebu. I osjećam, samo isto tako osjećam i vihor svakodnevice. Koliko god radio na sebi, uključivši se u razne odnose i asocijacije, one te uzmu ili im se jednostavno dam i tad um i emocije počnu svoju igru. Vrlo perfidnu, jer i moj ego je vrlo takav. Pa igre i igrice, a vrijeme ide brzo i neumoljivo.
Često mi na pomisao padne samostanski život. A vi koji me poznate i sami znate koliko sam daleko od njega. Zašto sam se baš morao roditi u doba gdje se duhovnost treba živjeti u obitelji, profesionalnim poslovima, raznim državim i društvenim institucijama, kreditima, kamatama, cestarinama … ? Očito da je trebalo. Sva sreća da postoje oaze poput Međugorja i Putthapartija. Ne da bih pobjegao, jer od sebe nemožeš nigdje pobjeći. Nego da se podsjetim, da me se podsjeti, tko sam zapravo ja ? Gdje je taj Bog u meni i ja u Njemu, pa da se malo popričamo. Da mu saspem u lice sve pravde i nepravde s kojima se susrećem i patim, da mu pričam o svojim unutarnjim žudnjama, predam sve ne isplakane suze, da mu se zahvalim što sam to ipak ja, da mu se poklonim i zahvalim po neznam koji puta za sve lijepe i one ne lijepe trenutke koji su ipak llijepo okončani i tako još puno toga.
Najbolje mi je kad nešto ne želim, čega se gnušam, od čega bježim, a on samo s mojim nosom u to. Joj kak to „obožavam“. Onda još bolje od toga najboljeg, kad dobijem lekciju u kojoj u isto vrijeme imam ulogu poniznog i moćnog. Pa pričaj puno, pa šuti i samo slušaj, zatim iskrenost prema sebi, i sad da ne nabrajam sve te crno/bijele uloge i iskustva, a ono najvažnije sam ostavio za kraj. L J U B A V.
Evo jedne od puno sličica ovdašnjih iskustava na ovu vžnu temu. (vjerojatno vas davim ovim filozofiranjem). Ujutro se probudim, napravim Reiki i dobijem poruku da današnje darshane posvetim mom još većem otvaranju za ljubav. Krenem na Darshan, kupim meni najljepšu ružu za samadhi, ostavim mobitel u cloak roomu i idem prema Mandiru (središnje mjesto Ashrama gdje se pjevaju Vede, bajani i gdje je Darshan). Na ulasku me prvo dočekaju dvojica sevaka koji vas jedan od njih prođe od kuka do stopala lijeve, a drugi desne noge. Obojica me pogledaju sa osmjehom i sklopljenim rukama na grudima uz Sai Ram, prođem kroz detekcijska vrata i prema sevi kojeg već godinama poznajem, čija zadaća je da me opipa po trupu i leđima i eventualno pogleda ili opipa torbicu za mojim pasom. Znao mi je u znak našeg poznanstva samo ovlaš odfingirati što treba raditi i pružiti ruku (to se inače vrlo vrlo rijetko radi). No ovaj put me je istinski toplo i srčano zagrlio (onako kako se mi u Reikiju često grlimo). Totalno sam bio iznenađen, ali ne toliko da ne uzvratim zagrljaj. Ovakav ulazak u Mandir nikada nisam doživio. Ali to nije sve ! Nakon Veda i bajana (za vrijeme kojih sam bio u meditaciji) koji traju oko 1,5 sat, cijelo vrijeme sam radio na svojoj srčanoj čakri i sa nje čistio i otpuštao sve zamjerke, tuge, ogorčenja i ostale gadosti, kako bi se što čišći i svjesniji na Samadhi došao predati i primiti Njegovu ljubav. Još dok sam išao prema Samadhiju, oči su mi se od miline ispunile suzama. Sva sreća da je seva kod samadhija imao ručnik u ruci, jer je nešto mojih suza ostalo na bijelom mramoru. Divota. Više ne hodam po zemlji. Više slijedim ostale ljude kamo idu, nego što to svjesno činim. U tom odmicanju od Samadija, (za vrijeme jutarnjeg Darshana) se po protokolu ide u sobu za meditaciju u kojoj se samo kratko možeš pokloniti velikom oltaru, gdje je Baba znao sjediti. No, prije toga se prolazi pored seve koji u rukama ima posudu sa laticama ruže i svakome (dakle svima) daje po jednu laticu. Već se godinama znam našaliti, kako bira tu jednu laticu kao najvrjedniji eliksir na svijetu. Dođem do tog mladića, on u osmjehu zagrabi punu šaku latica i da mi u moju ruku (svima prije i poslije mene i dalje precizno po jednu). Bože, ajme Bože, pa što je ovo ? Odnese me energija na poklon u kojem sam kleknuo i čelom dodirnuo pod pred Babinim oltarom u sobi za meditaciju. Držim punu šaku latica, ni ne znam koliko puta me je seva u toj prostoriji, sa Sai Ram požurivao da idem dalje i ostavim prostor drugima.
Polako odlazim iz mandira i pitam se hoću li moći s tolikim srcem hodati. Samo u meni Babin glas „Dijeli !“. Odem ja po mobitel gdje se nalazi na čuvanju (zaboravio sam reći da su i tamo bili dvojica sevaka sa kojima se znam od ranijih godina), predam broj i tek kad je jedan od njih rekao drugom broj 99 koji treba potražiti na polici, odzvonilo mi je sve što je trebalo odzvoniti. Dobih mobitel, a ja njima pola onih latica iz moje ruke. Seva ih uzme, stavi na srce, pa na čelo i sa osmjehom Sai Ram. Sreća, sreća, radost, sreća … Prema putu do velikog templa Ganeshe na ulasku u ashram, još nekolicini poznanika sam podijelio latice i sebi ostavio tu JEDNU.
Ali to nije sve. Na popodnevnom Darshanu gotovo ista iskustva (bez zagrljaja na ulasku u Mandir) i opet puna šaka latica i to ne od istog mladića. To se dogodilo prije oko 10 ak dana i više se nije ponovilo. Samo moj dan posvećen još dubljoj i snažnijoj svijesti o LJUBAVI. Energiji koja me povezuje sa Bogom i svijetom oko mene koji je također Ljubav.
II Vjera, sumlja i nevjera
Nekada nisam bio previše pobožan i kao dosta ljudi koje poznajem, najveću zamjerku zbog toga, imao sam prema crkvi i roditeljima. Danas, osvrnuvši se na to razdoblje moga života, nebih se složio sa time. Moje međuvremene spoznaje kroz učenja, meditiranje, uvide i pogotovo dolazak kod Babe, su takve da je okolina na mene u oovom smislu, mogla ostaviti vrlo mali trag.
glavom, nogama i rukama. Došli smo na ovaj svijet, zahvaljujući našem duhu i duši, koja se nikad nije odvojila od Izvora svih izvora. To je sjedište svega u vidljivom i ne vidljivom. To je izvor svog znanja i mudrosti. Kao što se naš duša ovila tijelom, tako se i ovila sociološkim, kulturološkim i na koncu religioznim okružjem. Sve to je milenijsko nasljeđe ljudskog djelovanja.
Kao što naše tijelo nije ne promjenjiva krutina, tako i ove druge vrijednosti u koje smo uronjeni, nisu zamrznute. Um djeteta nije prazan (kako to neki misle), već sa tim donesenim bogatstvom i bogatstvom u okružju, plete svoju životnu mrežu.
Ni iz čega drugog, nego iz straha, čovjek se identificirao sa mnogim stvarima: boja kože, nacionalnost, religija, socijalni status … Sve što je drugačije, najlakše je ne prihvatiti, a ono što smo zgrabili, ni pod koju cijenu ne treba mijenjati.
I u jednoj takvoj mojoj razvojnoj fazi, put me jednostavno doveo kod Babe. To je za mene primarno bio šok u svim svojim amplitudama. Prije no što sam došao, nisam želio pročitati niti jednu knjigu o Njemu, a samo od jedne žene sam čuo iskustvo. Nisam želio očekivanja i neku vrstu svoje pripreme.
Prvo što sam ugledao na ulaznim vratima mjesta Puttaparthi bilo je ovo 
Simboli svih religija na istom mjestu, zamislite ZAJEDNO. Tek kasnije sam saznao da se to zove Sarva dharma. Ja sam došao iz okružja gdje su ljudi jedne druge ubijali pod istim Križem ?!, jednim simbolom. Danas se to isto događa na bliskom istoku, kolijevci civilizacije i buretu baruta.
Natpis i Babine riječi koje sam prvo ugledao i čuo su bile: Moja religija je Ljubav, moja poruka je Pomozi uvijek, ne povrijedi nikad i Voli sve, služi svima.
Samo jednom sam i to za vrijeme mog prvog dolaska, dobio dozvolu da Mu dodirnem i poljubim stopala. Kad sam drugi puta došao, dao mi je Vibuthi, od kojeg sam dobio temperaturu 42 i halucinacije. Očito sa mnom nije moglo nježnije.
Slične procese su imali ljudi koji su za mnom išli godinama u Puttaparthi. Neki su i u bolnici završavali.
I sve to i još mnogo toga, da bih bio bolji vijernik. To i tako može zvučati. Meni je puno prihvatljivije reći da se moja vjera pročistila, da mi je jasnija kao dio mog Jastva. To ja jesam. Ne naučeno već osvješteno. I ovo svakako imam potrebu naglasiti, a to je da nipošto nije potrebno se odreći svoje religijske pripadnosti ili svjetonazora. Nažalost, ako u vašoj crkvi doznaju da ste ovdje bili, slijedi vam exkomunikacija (izopćenje).
Na ovu temu se može puno i puno pričati. I pričali smo i meditirali u grupama i pojedinačno. Bez ikakve tendencije da se Baba i sve ono što on uči, treba jednoobrazno i bezuvjetno prihvaćati.
Ponekad se i među ovim poklonicima (ne sljedbenicima) pojavi natjecateljski duh. Koliko je tko puta bio ovdje, koliko puta je bio na intervju razgovoru kod Babe, da li je ili nije dobio materijalizaciju vibuthija ili prstena ili sata … Čak sam upoznao nekolicinu, kojima je sve to tako udarilo u ego, da su postali tako umišljeni i sa nosom u oblacima, a životna svakodnevica im je postala nikad gora.
Vjera se manifestira kao Ljubav, istina, nenasilje, mir i ispravnost življenja. To se neda naučiti. Iako se neformalni ispiti za ove i u ovim vrijednostima, polažu svaki dan.
Na ovom putovanju, u Puttaparthi je prvi put došla Sanja. Evo njene današnje sms poruke: Luka, hvala ti za Indiju. Ne postoje riječi za opisati, kao da si me doveo do vrata Boga. Hvala je tek sitna riječ.
Natalija je koliko ja zanm, prvi put odavde otišla doma sa veseljem i bez straha što je tamo čeka. Spremna na sve životne izazove i kušnje.
Ja osobno jedva čekam tu Zagrebačku svakodnevicu u kojoj me čeka moja partnerica, djeca, prijatelji, učenici i klijenti.
III I za kraj još neka meni važna iskustva
Ovdje se uvijek upoznaju novi ljudi. Tako sam upoznao jednog mladića iz Zagreba, jer sam po preporuci došao k njemu na masažu i akupresuru. Na koncu osim toga, nastavio sam ga podučavati kiropraktiku. Zatim jednu gospođu iz Srbije/Engleske, koja je po preporuci došla k meni na konzultacije, potom na tretmane. Onda jednog kolegu iscjelitelja iz Dubrovnika kojem sam vjerujem, našim razgovorom pokrenuo iscjeljenje jednog njegovog problema. I za kraj, naravno Tibetansko poznanstvo koje ima obećavajuću poveznicu mog osobnog susreta sa HH Dalaj Lamom. I sad sam duboko uzdahnuo, jer se ne osjećam spremnim za susret sa tako v e l i k o m osobom. Slijede moje pripreme za utjelovljenje ovako velikog, za moj život(e) događaja.
Foto galerija:
