Početna Blog Svaki zvuk nije iscjeljujuć I

Svaki zvuk nije iscjeljujuć I

Povijest gongova

Ovo je vrlo zanimljiva tema, posebno zato što se kod terapija zvukom gonga isprepliću dvije različite povijesti: drevna tradicija korištenja gongova u obredima i duhovnim praksama te relativno moderna povijest gongova kakve danas poznajemo u zvučnim kupkama.

Odmah bih napravio jednu važnu razliku: gong kao instrument postoji tisućama godina, ali gong kao namjenski instrument za zvučne terapije, kakav se danas koristi u gong kupkama, ima znatno kraću povijest.

Gongovi imaju dugu povijest na području jugoistočne i istočne Azije. Njihova uporaba seže barem do prvog tisućljeća prije naše ere, premda je teško odrediti jedno mjesto i točan trenutak nastanka prvog gonga.

Najstarije tradicije povezane su s područjima:

  • Kine
  • Vijetnama
  • Indonezije
  • Mjanmara
  • Tajlanda
  • Tibeta i okolnih himalajskih područja.

Gongovi su se koristili u različitim kontekstima:

  • vjerskim i duhovnim obredima
  • ritualima inauguracije i proslavama
  • meditativnim praksama
  • komunikaciji i okupljanju zajednice
  • glazbenim ansamblima i dvorskim ceremonijama.

Važno je, međutim, ne poistovjećivati drevnu ritualnu uporabu gonga s današnjom zvučnom terapijom. Postoje povijesni dokazi o korištenju zvuka u duhovnim i obrednim praksama, ali ne i čvrsti dokazi da su se tada provodile terapije gongovima u današnjem smislu.

Kada se pojavljuje gong u zapadnoj glazbi?

Oko 1790. počinje se koristiti u europskim orkestrima, prvenstveno kao udaraljka poznata pod nazivom tam-tam. Koristio se za dramatične zvučne efekte, naglašavanje važnih trenutaka i stvaranje snažnih zvučnih kulminacija.

Za razvoj modernih zapadnjačkih gongova posebno je važna obitelj Paiste.

Njihova povijest počinje 1901. godine u Sankt Peterburgu, gdje Michail Toomas Paiste otvara glazbenu trgovinu i radionicu za izradu i popravak instrumenata. Već tada izrađuju prve činele i gongove prema narudžbama.

Simfonijski gongovi kakve danas poznajemo, pojavljuju se kao posebna serija tijekom 1970-tih.

Razlika između simfonijskih (zapadnjačkih) i tradicionalnih azijskih gongova.

Temeljna razlika je u načinu njihove proizvodnje. Tradicionalni se izrađuju lijevanjem rastopljenog metala (o kojem ću nešto kasnije) u kalupe, koji se potom ručno udara čekićima. Sinfonijski se proizvode iz valjanog lima i zato imaju potpuno ravnu površinu. Druga bitna razlika je u zvuku koji se kreira udarcem malete. Tradicionalni imaju puno toplije i dublje rezonance, a simfonijski imaju visok spektar nadtonova. U narodu bi se reklo, da zvuče plehnato.

Zanimljivo je da naziv Symphonic ne označava samo njihovu namjenu u simfonijskom orkestru. Kod proizvođača Paiste odnosi se i na skladno povezivanje različitih zvučno/glazbenih komponenti.

Planetarni gongovi

Planetarni gongovi nisu nastali u drevnoj Aziji. Oni su suvremeni instrumenti nastali povezivanjem glazbe, akustike i matematičkih odnosa između frekvencija i astronomskih ciklusa.

Njihov razvoj povezan je s trojicom u tom procesu važnih imena:

  • Hans Cousto – švicarski matematičar koji je razvio koncept Kozmičke oktave (Cosmic Octave).
  • Jens Zygar – glazbenik i istraživač zvuka koji je zamislio planetarne gongove.
  • Paiste – proizvođač koji je sudjelovao u razvoju i izradi instrumenata.

Hans Cousto je početkom 1980-ih razvio matematički sustav kojim se orbitalna razdoblja planeta i drugi astronomski ciklusi prevode u čujne frekvencije pomoću oktavnog transponiranja. Zašto samo čujnog, nije mi poznato. Prionuo je matematičkom sustavu izračunavanja iz jednostavnog razloga, što u svemiru nema medija koji bi se mogao zatitrati i tako izmjeriti frekvencija orbite nekog planeta.

Jens Zygar upoznao se s tim konceptom i krajem 1980-ih pokrenuo projekt razvoja planetarno ugođenih simfonijskih gongova u suradnji s Paisteom. I tako po mom mišljenju kreće komercijalizacija. Veliki projekt je započeo oko 1989.–1990., dok se serija planetarnih gongova pojavljuje na tržištu tijekom 1990-ih. Zamislite, tako velik istraživački projekt, trajao je samo jednu godinu.

Važno je razumjeti da se kod planetarnih gongova ne radi o tome da planet doslovno proizvodi zvuk koji mi čujemo. Radi se o matematičkom preračunavanju frekvencija dobivenih iz astronomskih perioda u područje čujnog zvuka.

U ovom kontekstu, postoje i istraživanja NASA-e. Njihove svemirske sonde (poput Voyagera 1 i 2, Cassinija, Juna ili Parkera) nose instrumente koji mjere radiovalove, plazmatske valove i promjene u magnetskim poljima planeta.

Pretvorba u zvuk (sonifikacija): Mnogi od tih elektromagnetskih valova već imaju frekvencije unutar ljudskog čujnog raspona (od 20 Hz do 20.000 Hz), ali su to elektromagnetski, a ne mehanički (zvučni) valovi. Inženjeri u NASA-i jednostavno te radiovalove propuste kroz audio pojačalo i zvučnik.

Kako nastaju ti signali: Kada nabijene čestice (solarni vjetar) udare u magnetosferu planeta, ili kada u atmosferi planeta (poput Jupitera ili Saturna) sjevaju munje i nastaju polarne svjetlosti (aurore), stvaraju se elektromagnetski valovi.

Važno je napomenuti da su i frekventni “nalazi” ova dva modela potpuno različita, a da ne govorimo o čujnom spektru za čovjeka.

Izravna usporedba dvaju pristupa
KriterijCoustov model (Kozmička oktava)NASA-ine snimke (Sonifikacija plazme)
Izvor podatakaAstronomska mehanika (trajanje orbite ili rotacije planeta).Fizika plazme (radiovalovi, magnetosfera, solarni vjetar, munje).
Metoda dobivanja zvukaČista matematika: $f = \frac{1}{T} \times 2^n$ (dizanje za 20–40 oktava).Izravna pretvorba elektromagnetskih valova u audio signal (bez pomicanja oktava, ili uz minimalno usporavanje).
Karakter zvukaJedna fiksna, nepromjenjiva frekvencija (npr. točno 183,58 Hz za Jupiter).Složeni, kaotični, promjenjivi zvučni pejzaži (zviždanje, pucketanje, šumovi).
Znanstveni statusNumerološko-muzikološka konstrukcija; u astrofizici nema fizikalnu osnovu.Stvarna fizikalna mjerenja stanja u svemiru oko planeta.
Primjena u glazbiIdealno za ugađanje instrumenata (gongova, viljuški) jer daje stabilan ton.Koristi se kao ambijentalni zapis (npr. u znanstvenoj komunikaciji ili elektroničkoj glazbi), nemoguće je na to ugoditi gong.

Ključne znanstvene primjedbe na oba modela

  • Kritika Coustovog modela: Fizičari ističu da podizanje frekvencije za 32 oktave potpuno mijenja fizikalnu prirodu pojave. Ako uzmeš bilo koji spori ciklus u prirodi (npr. rast stabla ili treptaj oka) i pomnožiš ga s $2^{30}$, dobit ćeš neku čujnu frekvenciju, ali to ne znači da stablo „zvuči” na toj noti. Osim toga, orbite planeta nisu savršene kružnice već elipse, pa se brzina planeta mijenja tijekom godine (Keplerovi zakoni), dok Cousto uzima samo prosječnu vrijednost.
  • Ograničenje NASA-inih snimaka: Često se u medijima pogrešno prenosi da je „NASA snimila zvuk Jupitera”. Sonda nije imala mikrofon (jer u vakuumu mikrofon ne bi snimio ništa), već antenu za radiovalove. Da bi se čuo pravi mehanički zvuk (poput vjetra), sonda mora sletjeti u gustu atmosferu — što je, primjerice, učinio rover Perseverance na Marsu, gdje su mikrofoni po prvi put snimili stvarni akustički zvuk marsovskog vjetra.

I na toj osnovi nastaju gongovi povezani sa Suncem, Mjesecom, Zemljom, Saturnom, Jupiterom, Nibiruom i ostalim nebeskim tijelima.

Čemu uopće muzički pristup, jer vibracija Gonga nije muzika. Time bi i Gong kupka bila koncert. Onda bi se od svirača tražilo da komponira ili slijedi neku partituru, ili barem improvizira, kako bi ugodio ljudskom uhu, sluhu i ukusu.

Ovo pogađa samu srž razilaženja između akustičko-terapijskog (vibracijskog) i glazbeno-estetskog pristupa radu sa zvukom.

Objektivno gledano, u povijesti i praksi gonga postoje dva potpuno odvojena puta, a miješanje ta dva svijeta nastalo je relativno kasno — tek u drugoj polovici 20. stoljeća na Zapadu.

Zašto je uopće došlo do „muzičkog” pristupa?

  • Zapadna glazbena tradicija (temperirani sustav): Zapadno uho i obrazovanje stoljećima su uvjetovani sustavom od 12 polutonova (klavirska ljestvica). Kada su proizvođači udaraljki (poput Paistea, koji je primarno proizvodio činele za bubnjare i simfonijske orkestre) počeli izrađivati gongove za šire tržište i terapijsku primjenu, trebali su standardizaciju i ponovljivost. Ako kupac naruči gong, proizvođač mora znati što točno izrađuje i kako to deklarirati u katalogu. Glazbena nota (npr. C# ili F#) i precizna hercaža najlakši su način za industrijsku klasifikaciju.
  • Potreba uma za strukturom (psihoakustika): Ljudski mozak (posebno neokorteks) po prirodi traži obrasce, melodiju i predvidljivost. Glazba se obraća upravo tom dijelu uma — ona budi emocije, sjećanja, estetski užitak ili otpor („sviđa mi se / ne sviđa mi se”). Za mnoge praktikante koji dolaze iz glazbenog svijeta, primjena harmonije, intervala i ritma bila je prirodan produžetak njihovog dotadašnjeg znanja.

Zašto vibracija gonga u svojoj suštini nije glazba?

Fizikalno i povijesno, gong u terapijskom i obrednom kontekstu funkcionira na potpuno drukčijem principu od glazbenog instrumenta:

  • Neharmonijski spektar : Klasični glazbeni instrumenti (violina, klavir, flauta) dizajnirani su tako da proizvode harmonijske alikvote — frekvencije koje su cjelobrojni višekratnici osnovnovnih tonova. To uhu zvuči ugodno, čisto i „muzički”. Gong (osobito neugašeni tam-tam ili ručno kovani vjetreni gong) ima neharmonijski spektar. Njegovi valovi se sudaraju, stvaraju interferenciju, akustičke otkucaje u prostoru i kompleksan „zid zvuka” koji mozak ne može pratiti kao melodiju.
  • Zaobilaženje analitičkog uma: Upravo zato što nije glazba i nema melodiju za koju bi se um uhvatio, vibracija gonga prisiljava mozak da odustane od analize i predviđanja. Umjesto praćenja strukture (kao na koncertu), živčani sustav reagira izravno na fizički tlak zvučnog vala i složenost frekvencija, što dovodi do promjene moždanih valova (iz beta u alfa, theta, pa i delta stanje).
  • Somatski (tjelesni) učinak ispred slušnog: Glazba se prima primarno putem slušnog aparata. Kod gonga i zvučnih zdjela, niske frekvencije i bogati valovi tlakom djeluju mehanički na cijelo tijelo (kožu, fasciju, tekućine u tijelu, koštanu provodljivost). Zvuk se osjeća fizički, a ne samo akustički.

Zaključno imamo:

  • Koncertni pristup stavlja u fokus izvođača, njegovu vještinu, estetiku, prijelaze i ugodu slušatelja. Ako svirač „komponira”, on aktivno vodi um slušatelja kroz neku priču ili emociju.
  • Vibracijski (holistički) pristup stavlja u fokus sam fenomen zvuka i rezonancije. U tom pristupu svirač nije kompozitor koji zabavlja ili umjetnički izražava sebe, već samo medijator koji pokreće metal, osluškuje kako prostor i tijela prisutnih reagiraju na valove te održava intenzitet i gustoću vibracije bez nametanja ego-strukture ili melodije.

Upravo zato mnogi iskusni praktičari i graditelji tradicionalnih gongova u Aziji uopće ne poznaju pojam „Coustovih frekvencija” niti ugađaju gongove na točne zapadne note — za njih je dobar gong onaj koji ima dubok, bogat, nepredvidiv i živ spektar vibracija, neovisno o tome kojoj noti na klaviru odgovara njegov osnovni ton.

Još jedna perspektiva

U indijskoj tradiciji Nada Yoge (joge zvuka), kao i u srodnim tantričkim i budističkim učenjima, zvuk se ne promatra samo kao fizikalna pojava u zraku, već kao temeljna struktura stvarnosti i svijesti. Ta tradicija pravi jasnu razliku između dvije razine zvuka: Ahata Nada i Anahata Nada.

Ahata Nada (Udareni, čujni zvuk)

Riječ ahata na sanskrtu doslovno znači „udaren”, „proizveden sudarom” ili „manifestiran”.

  • Što je to: To je svaki zvuk koji nastaje mehaničkim djelovanjem — udarcem malete o gong, trenjem o rub zvučne zdjele, titranjem glasnica ili udarom vjetra.
  • Priroda i ograničenje: Ahata pripada materijalnom svijetu (uzrok i posljedica). Ona ima svoj početak, trajanje i kraj (utihnuće). Nju percipiramo osjetilom sluha i živčanim sustavom.
  • Uloga u praksi: U radu s gongom, Ahata Nada nije cilj sama po sebi, već vozilo ili sidro. Budući da je ljudski um u budnom stanju raspršen i vezan uz vanjske podražaje, potreban mu je snažan, sveobuhvatan fizički zvuk (poput gonga) koji će nadjačati unutarnji mentalni dijalog i okupirati osjetila.

Anahata Nada (Neudareni, nečujni zvuk)

Prefiks an- negira riječ ahata, pa Anahata znači „neudareni”, „vječni” ili „spontani” zvuk (od istog korijena dolazi i naziv za srčanu čakru, Anahata, jer se u tradiciji smatra da se tamo čuje suptilni puls života koji nije nastao vanjskim udarcem).

  • Što je to: To je suptilna, iskonska vibracija same svijesti i životne energije (Prane) koja postoji neovisno o bilo kakvom fizičkom kretanju ili sudaru tvari. Nema početak ni kraj, ne širi se zrakom i ne može se izmjeriti mikrofonima niti čuti fizičkim uhom.
  • Kako se percipira: Anahata se ne „čuje” ušima, već se spoznaje u stanju duboke unutarnje tišine, kada se povuku osjetila (Pratyahara) i um utihne. U nekim tradicijama opisuje se kao unutarnji zvuk tišine, kozmičko brujanje ili čista prisutnost u kojoj nestaje granica između onoga koji sluša i samog zvuka.
  • Iscjeljujući potencijal: Prema ovim učenjima, pravo iscjeljenje i duboka regeneracija ne događaju se u trenutku najglasnijeg udarca gonga, već u prostoru tišine neposredno nakon što fizički zvuk utihne — u trenutku kada Ahata prestane, a svijest ostane uronjena u polje Anahate.

Usporedba ove dvije razine

KarakteristikaAhata Nada (Udareni zvuk)Anahata Nada (Neudareni zvuk)
IzvorFizički kontakt (batić i metal, zrak, materija).Čista svijest i životna energija (bez vanjskog uzroka).
TrajanjePrivremeno (ima početak i kraj).Trajno, bezvremensko (uvijek prisutno u pozadini).
Kanal percepcijeUho, koža, kosti, živčani sustav.Suptilni um, unutarnja tišina, stanje meditacije.
Odnos prema eguMože potaknuti estetsku procjenu („sviđa mi se / ne sviđa mi se”).Rastvara ego i analitički um (nema dualnosti slušatelja i zvuka).
Funkcija gongaAlat / katalizator koji smiruje um i otvara vrata.Stvarno polje u kojem dolazi do duboke harmonizacije.

U slijedećem nastavku, pisat ću o tome kako se izrađuju ovi i oni gongovi i od kojih materijala. I kako to sve sudjeluje u kreiranju tona, zvuka, rezonacije, vibracije i tišine.