Treslo nam se tlo pod nogama, ljuljali se zidovi, padale stvari. Vaze koje čuvamo još od bakine bake, nestale u par sekundi. Primio bi se a nemaš za što. Sklonio bi se a ne znaš gdje. Tutnjava oko tebe i tutnjava u glavi. Dok zemlja više ne trese, tresu se ljudi. Korijenski, iskonski strah. Podiže se bez da te pita. Onaj što je valjda zapisan otkako je i ljudi na zemlji.
Neki su izgubili život, neki voljene. Mnogi su ostali bez domova. A svi smo ostali bez mira. Kako su se rušile građevine koje smo gradili rukama, tako su se rušile i konstrukcije u nama. Kule naših misli, snova, emocija. Naši planovi, ziher stvari i osiguranja- nema ih. “To do” liste, brige i prepirke-nema ih. Odjednom je priroda postala prevelika a mi premali. Jedini prioritet je život. Nema više skrivanja i igre na sigurno. Samo golo srce. Ljudsko srce. Koje kuca čas uplašeno i drhtavo, čas hrabro i neustrašivo. A i dalje kuca i vjeruje.
I tako idu dani, tlo jos podrhtava, a svaki zemljin drhtaj prati drhtaj naš. Čekamo ga. Sad ce! Evo ga opet! Zemlja se zatrese na manje od minute a mi se tresemo danima, tjednima. Priroda ima svoje procese kojima mi ne možemo vladati. Vrtimo u glavi mogućnosti, ishode, scenarije. Voljeli bi predvidjeti sutra. Voljeli bi da nam netko kaže da danas neće ništa tresti da možemo u miru sjesti, u miru usnuti. Da, još ćemo dugo trzati, osluškivati. To je okej. Uplašit ćemo se, rasplakati. To je okej. Spremit ćemo ruksak SOS kraj vrata, spavat u čarapicama. I to je okej.
Al znate što je još ljudski i okej? Da strah od smrti liječimo životom. Skuhaš nešto fino u kuhinji, neki novi recept. Pitaš susjedu hoće probat. Naslikaš nešto na zidu, ono što si oduvijek htio. Prošetaš s prijateljem, ispod neba plavog ili sivog svejedno. Nebo je nebo. Kava za van pa nek je van i suza i smijeha. Napiši pjesmu, pročitaj knjigu. Nađi onaj mtv hit iz 2000. i razbacaj se po stanu. Voli, grli, ljubi. I onda još jednom to ponovi. Izađi iz svoje patnje i pomogni drugima u njihovoj. Ako ne znaš što ti je činiti, samo slušaj. Ljudski je da se plašimo potresa, ali ljudski je i da živimo do idućega.